|
Sudjelovanje u ovom projektu pomoglo nam je da shvatimo užas Holokausta, ali i činjenicu da se i u najtežim trenucima pojavljuju pojedinci koji su spremni riskirati vlastiti život da bi spasili život drugome samo zato što je - čovjek. Shvatili smo da je to bilo vrijeme u kojem se stradavalo lako i, iz današnjeg kuta gledano, zbog besmislenih razloga. Bilo je dovoljno pripadati «krivoj» vjeri ili «krivoj» nacionalnosti pa da se završi u logoru. Židove se tjeralo iz njihovih domova, satjerivalo u geta, pljačkalo, prisiljavalo da nose žute zvijezde, slalo u logore, ubijalo. Bilo je to vrijeme u kojem su se djeca vraćala iz škole u prazan stan ili već naseljen tuđim ljudima, jer je u međuvremenu izvršena «akcija» i njihovi roditelji, braća i sestre su poslani u smrt. Teško je reći čija je sudbina bila gorča: sudbina mrtvih ili sudbina još živih koji su se skrivali po svim mogućim kutovima i pukotinama i živjeli u neprestanom strahu pred deportacijom. Mogli su zahvaliti što još žive samo samilosti ne-Židovskih susjeda ili poznanika, ako su ih htjeli uzeti k sebi. A bilo je plemenitih i časnih ljudi koje je pogađalo barbarstvo nacizma. Oni nisu razmišljali o etničkim i vjerskim kategorijama nego su pružali zaštitu onima kojima je trebala – progonjenim i bespomoćnim ljudima. I spasioci su živjeli u strahu zajedno s
progonjenima jer su u to vrijeme otpremani vlakovi puni Židova i
protivnika režima, kršitelja tzv. rasnih zakona ... u logore smrti. «Kada su moji roditelji primili nepoznate ljude u kuću
ja sam bila 9-godišnja djevojčica. Nisam znala tko su ti ljudi, ali sam
znala da se skrivaju i da to ne smijem nikome reći. Bojala sam se iako mi
tada nije bilo jasno što bi se meni moglo dogoditi. Otac je stalno bio na
oprezu; često nije spavao u kući strahujući od hapšenja. Starije
sestre i braća su vjerojatno razumjeli opasnost, ali su nas, mlađu
djecu, štedjeli. Mnogo kasnije shvatila sam što su moji roditelji činili:
osim svojih života izlagali su opasnosti i živote svoje 7 djece samo da
bi spasili progonjene ljude», ispričala nam je najmlađa kćer obitelji
Kovačević, u čijoj kući su mnogi našli utočište. Dakle, iako je režim nametao stav da ne postoji uzajamna dužnost čovjeka prema čovjeku, postojali su ljudi koje je vodilo drugo načelo: pomoći drugome po svaku cijenu. Zato je 20-godišnji student pomogao da se okupi židovska obitelj i da se spasi dječak od progona. Zato je student medicine ispisivao lažnu medicinsku dokumentaciju i slao svoje pacijente na oporavak u talijansku zonu. Zato su se davale osobne isprave prijateljima kako bi izbjegli pogibelj. Zato se spašavala prijateljeva majka. Zato se ignoriralo tzv. rasne zakone i solidariziralo sa židovskom obitelji. Zato se na povjerenu židovsku djevojčicu pazilo kao na vlastito dijete. Primjera čovječnosti ima bezbroj. Svima onima koji su spašavali bespomoćne i nevine i tako bili svijetle točke u jednom teškom i ružnom dobu, treba odati priznanje. Kad smo pitali neke naše sugovornike što im znači priznanje Pravednika među narodima, odgovorili su nam da su ponosni zbog toga, ali da bi im bilo draže da nije došlo do ubijanja nedužnih ljudi. Žele da se spominjanjem spašavanja progonjenih u vrijeme Holokausta razbije pogrešna slika o Hrvatima kao narodu koji je Židove isključivo slao u logore i ubijao. Za razliku od većine ljudi koji se mogu prepoznati u
opominjujućoj izreci pastora Niemoellera, Pravednici među narodima nisu
pasivno gledali proganjanje ljudi iz svoje okoline. A pastor je rekao: «U početku su došli po Židove Potom su došli po komuniste Potom su došli po sindikaliste Onda su došli po mene-
|