Pera (1906.) i Stanko (1902.) su živjeli u selu Glibuša kraj Metkovića. Imali su petero djece. Nisu bili politički angažirani ni na koji način, ali su pružali pomoć i zaštitu onima koji su proganjani zbog vjerskih i nacionalnih razloga.
U rujnu 1943. obitelj Šiljeg je primila u kuću 31-godišnjeg Židova Leona Levija, koji je došao iz Sarajeva. On je već proveo neko vrijeme u Metkoviću, radeći da preživi. Obitelj mu je nestala u koncentracijskim logorima: otac i brat Elazar u Jasenovcu, a sestra u Đakovu. U obitelji Šiljeg je živio kao jedan od njenih članova. Iako je po zanimanju bio financijski stručnjak, trudio se raditi sve poljoprivredne poslove. Osim toga, podučavao jedjecu  kada zbog teških uvjeta nisu išla u školu, a pomagao je i Stanku pisati izvještaje partizanima. Koristio je ime Jago, koje je bilo uobičajeno u tom kraju. Nikada nije išao na javna mjesta, nego samo u vrt ili u polje. Nekim susjedima je bilo čudno da tako mlad čovjek nije mobiliziran, pa su zapitkivali o njemu. Pera Šiljeg im je objašnjavala da je mladić njihov rođak nedavno stigao iz inozemstva koji nije dovoljno zdrav da ide u rat.
Leon Levi je odudarao od seoske sredine govorom i ponašanjem. Govorio je školovano i ophodio se ljubazno. U ljeto 1944. ustaše su došle odvesti Stanka u zatvor, jer je bio optužen za simpatiziranje partizana. Opljačkali su kuću i prisilili Levija da stvari odnese u njihov stožer. Uzeli su i Levijevu odjeću, ali je on uspio sačuvati svoj tajni identitet. Pera ih je uspjela osloboditi koristeći svoje veze s ljudima bliskim ustaškoj vlasti. Nakon 14 mjeseci, Leon Levi je napustio kuću obitelji Šiljeg i pridružio se partizanima. Poslije rata vratio se u Sarajevo, a onda otišao u Izrael.
Da je ustaška vlast doznala za  Levija, bio bi ubijen ili poslan u logor. Tako bi prošli i njegovi spasioci. Djeca bi završila u sirotištu. Na tako veliki rizik Peru i Stanka poticala je čovječnost i uvjerenje da nitko ne može biti kažnjavan zbog svoje vjerske ili nacionalne pripadnosti.

priredio: Antun Vidović, 3.c