Holokaust: 1941.-1945.

Holokaust: naziv kojim se, prema postupku spaljivanja žrtve do pepela u grčkome poganskom obredu, koji se naziva holokaust, nakon Drugoga svjetskog rata nazvao pokušaj istrjebljenja židovskoga naroda u dijelovima Europe koje je zaposjeo nacizam, u kojemu je smrtno stradalo oko šest milijuna Židova

 Holokaust nije nastao preko noći. Antisemitizam, koji mu je prethodio, neodvojiv je dio europske povijesti. Nema europskog naroda koji ne bi imao dužih ili kraćih antisemitskih razdoblja ili događaja. Tijekom Srednjega vijeka antisemitizam se temeljio na ideji o židovskoj krivnji za smrt Isusa Krista. Progoni zbog toga mogli su se izbrisati krštenjem, a nasilje u ime osvete za tu krivnju bilo je, iako oštro i okrutno, sporadično i u relativno malim razmjerima. No Novi je vijek donio rasnu mržnju, ideju da su narodi indoeuropskoga podrijetla bili plemenitoga, a ostali, primjerice Židovi, neplemenitoga soja, nevrijedni ili manje vrijedni života. Takva se ideja javlja već u 18. i 19. stoljeću, da bi tijekom četiriju godina petoga desetljeća 20. stoljeća dosegnula svoj krajnji i tragični vrhunac. To najtragičnije razdoblje židovske povijesti, hebrejski nazvano Šoa (Velika nesreća, Veliko stradanje), poznato je pod nazivom Holokaust. Nacional-socijalizam je slavenske narode označio nevrijednima, dodjeljujući im ulogu budućih robova u germanskih gospodara, dok Židovima (i Romima) namjenjuje potpuno istrebljenje. Načelo rasnoga antisemitizma, prihvaćeno i proglašeno zakonom isprva tek u Njemačkoj poslije 1933. godine (kada Adolf Hitler postaje njemačkim kancelarom, a njegova Nacional-socijalistička stranka dolazi na vlast), zakonski razrađeno 1938., proširilo se Hitlerovim nasilnim osvajanjem Europe i na druge krajeve. Protužidovske zakonske mjere počele su već samim Hitlerovim osvajanjem vlasti u Njemačkoj, pogoršavale su se iz godine u godinu dodatnim zakonskim ograničenjima, da bi od 1938. Židovima u Njemačkoj (i područjima pripojenima takozvanom Trećem Reichu) rasnim zakonima bila oduzeta osnovna ljudska prava, a život im postao posve opasan i gotovo nemoguć. Godine 1939. počinje Drugi svjetski rat; Njemačka pokorava Poljsku, zajedno s njezinih tri i pol milijuna Židova. Zaposjednuta je zatim i Francuska, istočna i jugoistočna Europa, a krajem ljeta 1943. njemačka vojska ulazi i u Italiju. Samo neutralna Švicarska ostaje pošteđena kao otok u moru nacizma, pružajući utočište ponekome Židovu koji se uspio probiti do nje.

Napustivši različite prijašnje planove protiv Židova, Hitler od ljeta 1941. godine započinje provoditi takozvano Konačno rješenje židovskog pitanja: potpuno istrjebljenje Židova. Milijuni Židova na zaposjednutim područjima ubijeni su ili su nagurani u teretne vagone bez vode, hrane i osnovnih higijenskih potreba, prevoženi stotinama, pa i tisućama kilometara do koncentracijskih logora. Tamo su ih snašli nasilje, pljačka, uniženje ljudskog dostojanstva i okrutno zadana smrt., samo stoga što su bili Židovi. Oko šest milijuna Židova, između polovine i dvije trećine svih tada živućih Židova, našlo je smrt u tome tragičnom razdoblju koje je ukupno trajalo četiri godine. U provođenju plana za uništenje Židova naciste su u osvojenim zemljama podržavale kvislinške državne tvorevine ili mjesni simpatizeri i suradnici.

Tako je bilo i u Hrvatskoj, gdje je ustaška kvislinška paradržava Nezavisna Država Hrvatska visokom djelotvornošću surađivala s njemačkim nacističkim okupatorima na uništenju Židova kao naroda. Jedan dio hrvatskih Židova je stradao izvan zemlje, u nacističkim logorima, no najveći je dio stradao u zemlji, najviše u koncentracijskom logoru Jasenovcu.  

Više desetina tisuća progonjenih europskih Židova (prema nekim procjenama i mnogo više, do nekoliko stotina tisuća), medu njima i nekoliko stotina u Hrvatskoj, spašeno je uz pomoć crkvenih vlasti i ureda za useljenje nekoliko zemalja, te dobrotom i hrabrošću Pravednika medu narodima, ne-Židova koji su, zanemarujući nemoralne zakonske zabrane, spašavali Židove od progona.

  Adolf Hitler i njegovi sljedbenici opstali su na vlasti tek nešto više od dvanaest godina, ali lice svijeta dramatično je osiromašeno tim razdobljem. Europa je bila uništena, nepovratno je satrt naraštaj Židova koji je Europi i njezinim narodima dao golem, cesto odlučujući kulturni i znanstveni prinos. Iako kobno ranjeni gubitkom gotovo dvije trećine pripadnika, Židovi su kao narod preživjeli Šoa, Holokaust, a prorijeđene, osiromašene, većinom staračke zajednice i dalje žive na područjima najjače pogođenima istrjebljenjem, gdje je u nekim židovskim općinama uništeno i svih sto posto pripadnika zajednice. Iz pepela Holokausta rodila se Država Izrael, čiji je nastanak bitno ubrzan tragedijom kroz koju je židovski narod netom bio prošao.

  Priređeno prema knjizi: Julija Koš “Alef bet židovstva”, Zagreb 1999.

povratak na sadržaj